do sebe, i nasloni mu glavu na koljeno. - Ne kobi tatu, Vlado dijete, on je u životu, a dok ti je njega... viknuh i sjedoh mu s druge strane. Svi se naši drugovi i ekonom načetaše oko nas.
, ali se Ivan uzjogunio, te ostade... sad evo druge prilike. Nego, gdje ćemo ga naći? viknuh . - Ta do K. se obično plaća pet
i naljutih kad mi dođoše s boka, te ugledah u košu izvaljena njekog plećonju pod velikim slamenim šeširom. viknuh kočijašu. - Odmah da si mi dao kaparu natrag
ova bi pretežnija: "Da se nije kakvo zlo dogodilo u mojoj kući? Da nije Anica umrla?" Tada mi se jedva otpetlja jezik, te viknuh :
vjetrić, te osjetim da sam mrtav gladan. Upadnem u prvu krčmu što mi se namanula. Rekoše da nema ništa gotova. Ja viknuh da mora biti nješto za jelo, pošto poto. Donesoše mi suha mesa, sira, jaja, a ja jednako ištem još, i sve što stane preda me
trtarske ravni, gdje je selo, čulo se blejanje ovaca i tandarikanje zvonaca. viknuh .
- potvrdih, ali se veoma začudih kako to vrijeme proleće. viknuh i klisih da se obučem.
počeše iz teških topova sipati kuglu za kuglom. Ja spazih jednu kuglu koja lećaše upravo na mene. Skočih u stranu i viknuh svojim ljudima: Sagnite se Jedan trenutak i moj Vitenbart ležao je nepomičan i mrtav. Desno rame i prsi bile su mu
¶ viknuh , ali me niko ne ču. Ruke sebi ponovih.
tako Na primer, kod opštine štogod. Na primer..., ja..., tako... Eto, mogao bih, na primer, kako ću ti kazati? viknuh , ne "sruših nebeske svodove ", nego jedva prošaptah, i to - njoj:
, onom detetu i otac i majka i baba i deda i gledamo na televiziji nečiju životnu priču, kad.... Samo sinu meni misao i viknuh : "Znam" On se trže u fazonu, štatibiludaženo: "Šta znaš?" " Znam, Bog se s nama zafrkava "Da budem iskrena, rekla sam
prekide se igra fina a na nebu mesečina i režaše kao psina i od reke izmaglica i jorika nigde nema viknuh : odvedoše glel čoveka zapali se plamen sveće ah nesreće zatreperi senka neka tuga kojoj nema leka i ja rekoh: da se kreće
prizvao. Zveknu glava šuplja, ali budala ništa nije shvatila. viknuh i bacih ga preko Granice, a maleni, sve uplicuci nožicama i poskakujuci, otrca do vrata raja.
je polegalo, a ja sam prhnuo put neba, pracen andelima koji su sve vreme stražarili oko nas. viknuh im dok su me jurili kroz kišni oblak.
pogled i pogodi zlog duha. Zlatokosa me je pronašla u viknuh iz lavlje celjusti, ali Ona je jurila dalje. Grabila je sa sve cetiri šape, bežeci od mene. Iza nje je ostajao trag šapa i