, izgubljena otadžbina-domovina Atanasija i Vitače i zapretena veza savremenog čoveka s prirodom i
, u ženskom "pasivnom" principu, oličenom u Vitači Milut, viđena je mogućnost opstanka
detalji, svedoče u prilog ovom stavu. Sestre Vitača i Vida, koje su na neki način ista osoba,
je objavljivač spasenja. Njihova imena pak, Vitača i Vida, etimološki se mogu dovesti u vezu sa
glasa, pojma-stožera vezanog ponajpre za Vitaču , mnogoznačna je, ali se posmatrana iz ovog ugla
ljubavnog odnosa stvaraju Atanasije Razin i Vitača Milut, taj privid ili trenutak spajanja, vraća
smrću ne nestaje zanavek, nego upravo kroz Vitaču , složenim spletom naznaka, doživljava neku
, onda kada je oterao svoju dotadašnju ženu Vitaču zbog toga što je bila iz "niskog staleža" jer je
staleža. Zna se da je negde tokom 1399. godine Vitača bila oterana, a da se kralj Ostoja oženio sa
arijama koje peva junakinja ovog romana, Vitača Milut.
Svake večeri o punom mesecu - rekoše mi - senjora Vitača vrača. Gleda u tepsiju s vodom ili u neki bunar i
sam gledao, jer ja sam slep samo u svojoj priči. Vitača nije obraćala pažnju na mene i nadnela se nad
mogućnost dvostrukog ishoda: Vitača Razin uhvati puni mesec u bunarsku kofu i naže se
sumu novca, ostao je bez svoje tvrtke i bez Vitače Milut, i prvi put se - poslije svog prvog
Milut, udata Pohvalić, kasnije gospođa Vitača Razin, još kasnije čuvena pod opštepoznatim