spisa najstarijih grčkih mislilaca, takozvanih predsokratovaca (Talesa, Anaksimandra, Empedokla, Anaksagore, Heraklita , Parmenida, pitagorejaca, Demokrita), od njih nije ostalo gotovo ništa. Umjesto njihovih djela do nas je prispjelo

antropomorfne figure od vrbova pruća i spaljivali ih, o čemu je pisao Julije Cezar. Nadalje, morao bih barem spomenuti Heraklita , ali odgovor se već prilično odužio.

odražava neprekinutost toka stvaranja i stalnost mijena i obnavljanja. Simbolika teku? e vode sadržana je u izrekama Heraklita i Platona o istoj rijeci i uvijek drugoj vodi za svakog ko u nju u? e. I na Miljacki i na Buni je? injeno obredno pranje

novce. Dakako, osim ponekih koji su se uspjeli uzdignuti iznad svega pa pozla? uju sve? ega se dotaknu. Oni su shvatili Heraklita kako mnogoznalost ne u? i pameti, ali nisu na tome stali. Da bi se pokazali plodovi pameti i te kako su potrebna mnoga

... preporucam za pocetek Christentum als mystische Tatsache.. zanimljivi pogledi na grcku religiju i mitologiju, i Heraklita .. malo drugaciji od standardne otudjene zapadne interpretacije.

predstavljala upravo tu drustvenu njivu u svom punom cvatu robovlasnickog ustroja, zar bi onda ona porodila i jednog Heraklita , Fidiju? Rimska Drzava Cicerona, Horaciju i Spartaka? Zar nije upravo srednjevjekovna Feudalna Drzava porodila

podcinjene marve. Rob, Kmet, Gradjanin, Proleter. Na njegovim se ledjima stvarala povijest Aristotela, Sokrate, Heraklita . Na njegovoj se krvi gradilo i rusilo Rimsko carstvo. Na njegovom je znoju i krvi izrasla Michelangelova Sistina i

i razlike. Nema dalje, dublja analiza svijeta od tih pojmova nije moguća, koliko ja znam, dublje od Parmenida, Heraklita i Hegela ne ide, osim možda ako je riječ o samoprosvjetljenju i smislu života. Naravno, obnavljanje istog i različitog

borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima. Logos je kod Heraklita i jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom.

. Stvarnost je jedno i mnoštvo. Heraklita se smatra revolucionarnim misliocem u cjelokupnoj povijesti filozofije, jer je kao načelo života u svijetu uzeo

Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita , istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka. Luis Borhes

, o čemu piše o. Niko Bilić, DI, a o. Nikola Stanković filozofski razmatra o pitanju jesmo li sami u svemiru, počam tamo od Heraklita , pa do danas. Potresnu životnu dramu bake Dragice opisali su i u ovom broju "dvojac" o. Antun Cvek, DI i Andrea Čakić, a od

. Pogledamo li te pojedinosti s obzirom na konstantnu promjenu u odnosu na prostor i vrijeme, možemo podržati Heraklita i reći kako ništa ne ostaje čvrsto i stvarno. Ne želim iznositi apsolutne sudove, no evidentno je da se sve mijenja te da

same vile raskošnim umjetničkim djelima, mramornim kipovima nastalima prema grčkim uzorima, bistama Dioniza, Heraklita i Sapfe. No iskapanjima su na svjetlo dana došla i djela antičke umjetnosti koja nisu baš odgovarala ukusu 18. i 19.

godine na 365 dana i predskazivanje pomrčine Sunca 585. godine. Heraklita (Ἡράκλειτος, oko 535. pr. Kr. oko 475. pr. Kr.), počelo svega što postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara i ponovo se