manjka i ograničenja. U tom stanju, imamo samo jednu nadu: razumjeti dušu. Lacana , mogli bismo reći da je duša ono što nam daje moć da podnesemo ono što je nepodnošljivo i manjkavo u ljudskom svijetu.

subjektivnih interpretacija, stoje psihoanalitičke Freudove teorije, njihove sinteze sa semiotikom kod Lacana , i svi oni brojni teoretičari koji su vlastite teorije utemeljili na nekoj psihoanalitičkoj osnovi.

smiju), a što ne bi trebali (ili ne smiju) vodjeti gledajući neko djelo. Ako se uz ovo prisjetimo kako je, na primjer, za Lacana »krivo prepoznavanje« neizbježna relacija čovjekovog razumijevanja stvarnosti, postaje nam znatno jasniji

svejedno nedokučiv. Na tragu Rolanda Barthesa - uz filozofska promišljanja koja sežu od Platona do Nietzschea, preko Lacana do Freuda - autor polazi od temeljne teze da se ljubav može iščitati i kao semiološki (znakovni) fenomen, a u 15

imanja projekta ", što mi preostaje nego da, kao penis u Millerovim prozama, klonem potišten u travu? Etika za Lacana nije više promišljanje o tome što nam je činiti ili što život čini ispravnim - vrsta mudrovanja koju je Lacanu bilo

Freuda, Saussurea i Nietzschea, kakve su započeli Lacan, Derrida i Foucault. Predodžba o identičnosti Ja za Lacana je tek zakasnjelo, naknadno i u krajnjoj liniji uvijek uzaludno nastojanje pojedinca da svojoj fragmentarnoj i

nudi nacrt za novi studij lirike i pritom u dijalog uvlači misao različitih mislilaca Nancya, Derridaa, De Mana, Lacana , Dolara, Crtitchleya čija čitanja zajedništva, dara, ekonomije, glasa, humora, otpora i drugog omogućuju da se

zapitaj jesi li odista ateist ili ipak..... Lacana .... Mirjanu Krizmanić ne bih čitala.... Niti naslovi njezinih knjiga mi ne ulijevaju povjerenje.... A kad vidim

potom očekujemo da će njegovo značenje utrti put sjajem. Takav je polet vidljiv kod Hölderlina i Heideggera. I kod Lacana je taj polet kriv za nešto, što je itekako neuobičajeno: da naime onaj dio kojega tvore leksika i ova ili ona slučajna

iz necjelovite samosvijesti kod Hegela, o figuri žene kao potencijala negacije u psihoanalitičkoj teoriji kulture Lacana i Žižeka.

boljeg rada sa bezbroj raznovrsnih klinaca do ktrajnje zbrke - od agresivnih potpunih primitivaca do doktoranada kod Lacana u Parizu).

voda prešao na političku / ideološku kritiku iz pozicije ljevice, i Žižek, nakon rada na popularizaciji Lacana , prelazi na političke teme te njegovi govori postaju sve više i više politički angažirani (jedna od posljednjih

: (1) Da posluži kao uvod u neke od temeljnih koncepata lakanovske psihoanalize; nasuprot iskrivljene sklike Lacana kao pripadnika poststrukturalizma ova knjiga pokazuje njegov radikalni razlaz s poststrukturalizmom; nasuprot

tri cilja i tri tematike ove knjige za Žižeka su strateški najdublje povezana: Jedini put da spasimo Hegela ide preko Lacana , i to lakanovsko čitanje Hegela i hegelovskog nasljeđa otvara nov pristup ideologiji, omogućuje da zahvatimo

diseminacije i smjestiti ga u samo ishodište post-strukturalističkih filozofija, u teoriju označitelja Jacquesa Lacana . Pogledamo li bolje, to filozofski radikalno shvaćanje Hegela za Žižeka je zapravo drugačiji i nužan način da govori o