u dolini zelene rijeke. Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka
jezero... I nogu uronjenih u Jezero, uronih u sva ova razmišljanja... Dok mi je duša
, začuh Dizdarev stih u krošnji budnosti i uronih u vrtlog divnog privida.
i rađaju se strune snova i tkivo ljubavi. U snu uronih u dubinu znamena beskraja i beskonačnosti.
lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu
neba spoznah tajnu tvoje sanjivosti i uronih u čudoriječje tvoje budnosti. Zadržao si me na
suncem zalutah u koridorima rodoslovlja. Uronih u heraldiku prohujalog vremena. Na zidovima
. Usne mi se ovlažiše, primih se čela i kao da ruku uronih u vodu. Sjedoh na klupu i skinuh šešir. Lišće je
čvrstog, nepokretnog otoka naše životne srži. Uronih u onaj dio atoma koji je stvarno nedjeljiv, onaj
. Strah se pretvarao u boju jutrenja. Uronih u purpur neba i spoznah da među zvjezdama nema
Osluhnuh tišinu i začuh sonatu nebeskih sfera, uronih u harmoniju Sve Mira. Skupljao si krhotine
isti način, vratih se istini u odori znanosti i uronih u njen poetični san puna sjećanja na vrijeme
i ja udišući tu neprocjenjivu ljepotu sretna uronih u snove.
sjećanje, o tome neki drugi put, a sada radije uronih rukom pod njezine traperice. Uske su i jedva se
kreće. uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem