vremena, naše postojanje u paralelnim svjetovima. Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo, vidjeh naša
u mirise svitanja na pješčanom žalu oceana snova. Oćutih porinuće u njedra strasti. Zakoraknuh u zjenicu buđenja
zelene rijeke. Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka spoznaje, smislenost u besmislu
. Naslutih vrtloženje zlatne niti između nas, oćutih zagrljaj svjetla i tmine, susret tebe i mene u pjesmi
snu tvojih očiju. U titrajima njene postojanosti oćutih da sam blizu srcu, ciboriju iz kojeg ispijam kapljice
drevnih poeta. A onda osjetih vrtloženje nutrine, oćutih uragan u dubini duše, pucanje karika kojima sam se bila
, bio, dakle, po kućama od Sviba do Zagvozda, ali nigdje ne oćutih da moj hart ustreperi i ustrepta. A vidiš hir, jes O jes, maj
ko na vrtuljku, koljena se podsijekoše, a na oči tmina. Onda oćutih neku slatkastu mlakoću u ustima, i sve sanjam da mater za
, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, oćutih titraje bila u ponornicama sanja, u kovitlanju vječnosti
nebu pozdravih Danicu, zaboravih zaustaviti san i oćutih istinu. Ljubav ne traži ništa.
. U fenomenologiji percepcije, u pojavnostima svijesti oćutih istinu. U srcu svakog čovjeka se krije eliksir kojim se
nešto tvrdo. Nogama napipljem tvrdinu, zaskočim uvis te oćutih da mi je glava nad snijegom. Ja makni i mahni lijevo pa desno
noge starim svojim kaputom. Obujmiv očeve grudi, na kojima oćutih da mu srce tuče polagano ali silno, kano da kovač udara
. Gledah izranjanje istine iz podsvijesti univerzuma. Oćutih kako nježnim dahom gasi vatre noćnim morama, prosipa
. U snu uronih u dubinu znamena beskraja i beskonačnosti. Oćutih titraj Alefa i njegovu moč. Civitas solis otvori dveri