, kod pilane, koja je danonoćno kloparala u pustom predelu. Kad je Cilko , prašnjav i zbunjen širokim drumovima, skrenuo ka ogradi, dočekala ga
raspršila se u dugu: kao da ju je kamen u srču razdrobio. Cilko , ima svoj početak.
, iza međaša, podigao pištolj. Tiček mu je, bled i oznojen, stegao ruku. Cilko ju je stidljivo izvukao. Blago je zašumelo kao flis-papir: Nemčeva krv
otro suze, zakopčao kaput i kraj drveća se spotakao o šljunak i sneg. Cilko je s cigaretom zastao pred vratima: Viktoriji je bura ogolila sleme,
, zatvorila vrata. I kad je kod vratnica zakevtalo crno psetance, Cilko je shvatio da će noćašnja noć biti ispunjena sablastima, crnoj bajci
: Cilko ¶
čela. Cilko .
, cvekla i limunada u visokoj čaši. U pepeljari nagorele ceduljice: Cilko je sat pisao, dva sata čitao, pa šibicom brisao reči koje mu je sećanje
javnoj kući karta u rakiju s jednookom Španjolkom, slabi i plače u noći. Cilko je klimao glavom, kosa mu se srebrila, trbuh gojio, lice starilo.
bacio okrvavljenog vozača u travu, skinuo mu kaput, pokupio čizme, a Cilko naslepo pritisnuo oroz: mrka jednocevka ugasila je u crnom dimu
baciti, ali napolju ne mogu više... Kod kuće, po oštricama, po srči... Cilko podiže pištolj:
se svetlost i rapav glas, prisan kao voda kod kamenih monaha, upita: Cilko je skinuo šešir, pogledom preleteo bedu koja ga zabljesnula
u rancu zazveketa kašika. Cilko dunu u sveće: