. Papagalo , koji je već dva sata hrkao opružen na divanu, odjednom se trže iz sna. Zaškilji u tavanicu, a onda baci pogled na otvoren
, i sav se preznojio u snu. Ugrejalo ga je i jesenje sunce, koje se u međuvremenu pomerilo na zapad i sjalo mu pravo u lice. Papagalo pogleda na sat i razrogači oči. Eh, eh Čitava dva sata je hrkao. U ovo vreme trebalo bi da je već na ulici, na dužnosti.
i školama. Papagalo bi se zakleo da se iza toga krije neka tajna organizacija. "Ako ovako produži ", mislio je on," jednog dana će početi da
je naredila da se izvrši nekoliko pretresa po kućama, ali ništa nije našla. Gde god je udarila, promašila je. Brigadir Papagalo uvrteo je sebi u glavu da "zločince" treba tražiti među deranima. Istina, i odrasli su u to umešali svoje prste. To on ne
svoje svetloplave oči, trže se. Zatim lako gurnu laktom svoga druga, i dečaci se izgubiše niz ulicu ne osvrćući se. Papagalo je stajao nekoliko trenutaka i gledao za njima. Nije li onoga debeljka prave kose već negde video? Gde? Nije mogao da se
, bili su, međutim, već daleko u drugoj ulici. Kad je Pavlek razabrao da je ono "burence" koje je na njih motrilo brigadir Papagalo , potprašili su pete. Pobegli su u jednu kuću, pretrčali preko dvorišta, preskočili neku ogradu i kroz dvorište i
govoriti. Ono letaka što ti je ostalo izlepićemo na ovom kraju ulice. Onda ćemo u poslastičarnicu. Na torte. Papagalo bio je te večeri kao zapeta puška što preti da će svaki čas opaliti. Osećajući jasno da se oko njega dešava nešto što je
časovničar niz ulicu. Kakav je? To zaista ne bih znao da vam kažem. Ti balavci liče jedan na drugog kao jaje jajetu... Papagalo odsečno mahnu rukom i časovničar ućuta. Nije hteo ni časa da gubi. Onaj što ga vuče za nos i već nekoliko meseci remeti
poslastičarnici do prozora sedela su dva dečaka. Častili su se tortama, pred njima su stajale dve čaše maline. Papagalo prođe tuda, pogled mu privukoše njih dvojica. Oči mu se zaustaviše prvo na Pavleku. Zar nije to onaj dečko što mu se
oči sretoše se sa brigadirovim pogledom. U prvi mah se zbuni, ali se brzo pribra. Lako se pokloni u znak pozdrava... Papagalo podiže šešir.
i srce mu je sišlo u pete, ponestalo mu je daha i reči. Papagalo i zaškilji očima. Nismo li se danas već jednom sreli?
zahvale... Papagalo je i dalje govorio, a njih dvojica nisu znali šta da kažu. Procedili bi samo kratko "da" ili "ne ". Imali su samo jednu
bi znao, krađa mu je bila odvratna. Možda bi isto postigao i kad bi ga lepo zamolio. Ta bili su prijatelji. Papagalo . Tako su ga zvali između sebe. Pavlek se rado hvalio kako se izvukao iz njegovih kandži. Smejao se Nejčetu, koji je bio
ulici. Bio je ponosan na svoj doživljaj. Ali se ljutio što ga drugovi zadirkuju da mu je stric u policiji. Reči koje mu je Papagalo došapnuo, a od drugova ih nije prikrio, zujale su mu u glavi kao dosadne muve.
i lepili ih na izloge. Nisu ih uhvatili kad su vešali zastavu na najviši platan u drvoredu. Nije ih nanjušio brigadir Papagalo svojim kratkim nosom. Nanjušilo ih je produženje njegovog nosa Anibale. Bilo je to slučajno.