, svi se reše pravi vitezi i junaci. Sami stekoše ovu slavu suproć Orlu od Sjevera, nedobitnu slijedeć glavu hrabrenoga Dilavera , ki, neka mu raste sminje, na prsijeh drža viku od Slavojke Adžamkinje, ljubi svoje, zlatnu sliku; ku na kopju dobi i ote

, ter i sada Sofija se mečet zove. Pred mečet se ovi skupi, ter iz jutra do večera skupno vika, skladno upi: "Daj nam pašu Dilavera i učitelja hodžu š njime, jer ti opak nauk dava, s crncom ki je ženam tvime straža i od hadum svijeh glava, s mudrijega neka

i bez reda svi ga u skupu slidom slide. Teče oholo, tijekom skače, skokom plahi vihar tjera i nasrće na polače hrabrenoga Dilavera . A to er ima glase istine kako mudri vezijer oni, čim poplaha prva mine, isprid vojske tuj se ukloni. Dilaverov dvor

riječ zameće, nu veliki ijed mu ne da odgovorit. U obje ruke sablju hvati i vrh glave ' u diže gori i, da život njom prikrati Dilaveru , silno je ori. Hrli vezijer hrlo ustupa; tim ga udorac zli ne stignu ki, čim teško u tle lupa, odmetnika do tli prignu. Ovi

vjera puna slave kom se djela moja diče, sveđ ti neće stat vrh glave "Vapi oholi:" Sad ćeš vidit što ja velim je li istina " Dilavera hoće slidit priko mira i visina. Nu ga ustavlja Daut silom: "Ustrpi se, veleć, malo Doskoro ćeš kazat dilom čije

. Ma ljepoto privarena, što si sreći učinila? Na uzah li namijenjena kruna ti se privratila? "Ču kraljević glas u vaju, Dilavera pozva tima da na sabljah razigraju čija djevojka biti ima. Poruči mu: "Od junaka gusarovat nije ukradom; hod ' sa mnom se

istok ide, proz korajna neka vrata nadvor žarko sunce izide. S jedne i druge strane ureda s mnogo vitez, straže cića, Dilavera svak ugleda i adžamskoga kraljevića. Polje ravno i široko od boja je mjesto njima, a sunčano svijetlo oko svjedočit im

, rukam maha, prijeti obrazom, zgledom prli, ne stiže ga strijela plaha. Nu zasve to on nabliže svom brzinom svojom tada Dilavera ne dostiže negli izvan Carigrada. Ko ga upazi, isred tijeka viknu: "Bježat zaman ti je; izbliza a ne izdaleka, rukam se a

slavna pašu, tako ište. Jur gvozdena cijev razdrije se, smrtno olovo čim istjera, ali Istrufu smrt donese, a ne zgodi Dilavera . Rodi se ovi u Plovdinu, a s nenadne hude česti s tuđa udorca sad poginu u tuđemu ovdi mjesti. Mruć obrnu k nebesime oči i

vlas mnogu dobita otprije ka vik ne bi. Ali što me tužna vara? Poznam ljuta cjeć čemera čestitoga silna cara namjesnika Dilavera . Viđu onoga ki najprvi bi gospodar me mladosti ogreznuta svega u krvi na tleh ležat bez milosti Ah, da proklet čas je oni u

štuje, što čekate vi kijeh ime na svijetu se jedva čuje? Još dvije glave dva vezijera vitezi ovi svijem nemili, Husaina, Dilavera , na kopja su ke nabili, prid carom ih sada nose. Za rug veći jedan vika: "Dogodiva ovako se ćudi oholoj svijeh silnika" Š

dilavera

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov