pričešće. I tako, na jedan velji četvrtak, započnu govor po svome običaju, da pofale i uzdižu svaki svoje stare: či ' su bili bolji i ko je od boljega soja. Ne mogući se pogodit, ostave da riješi kaluđer Ilija, koji je veliko poštovanje u narod ima i svaki ga je vjerova. On je ovako kaza Drekalovićima: da su od boljega soja Bratonožići no Drekalovići, koji su od Đura Despotovića, koji je od boljega soja od Kastriota. I reka je da ima istorija za Kuče i Bratonožiće koja kažuje da su jedni od Kastriota, a jedni od Despota; ali se ta istorija izgubila .

' te đe ciče orlići, jer on glasom "ciju, ciju" ciče, rod tvoj pod njim "piju, piju" piče kažuje zlotvore. Zvižnem vsima, da što drugo nije. Oni pet šest svud oblete vjerno; viđu na njih i po laju znadem da zlotvora nema oko tora. Uzmem gusli, načnem pjesnu pojat. Nju pojući, čujem oči teške, na desnu se, sretnju, nagnem stranu, prevari me san, no gvozden, malo. Probudim se, ali sanjiv teško. Šarku stavim uz rame lijevo, dvije male s nožem u pojasu. Pred zoru je, i tišina mrtva; glas ničemu čut ne mogu umnu, dosim vjetru đe

bi dostigao te visine da nije imao narod uz sebe kojemu je od života bila važnija Sloboda, Čojstvo, Junaštvo, a iznad svega Vera i srpstvo.Njegoš na njegovu sreću, a i naroda srpskog, nije znao za pošast koja se zove komunizam.Zato, U pamet se dobro, Crnogorci, ( a ko činja biti će najbolji ) A ko izda onoga te počne, svaka mu se stvar skamenila Bog veliki i njegova sila u njivu mu sjeme skamenio, u žene mu đecu skamenio Od njega se izlegli gubavci, da ih narod po prstu kažuje Trag se grdni njegov iskopao kako što je šarenim konjima U kuću mu puške ne visilo, glave muške ne kopa od puške; Željela mu kuća muške glave

Krnjicah [ 29 ], Krajem Vranja ka ' će ispod Hrida [ 30 ], A vi glajte, tu ih dočekajte, I za mene brige ne imajte, Bog će dati da se zamijenim. "Oni pošli, Crnogorce našli. Koliko im tvrdo milo bilo, Opališe do dva dževerdara, Odonuda pope Žutkoviću, Sa sokolom Mićunović Vukom, Po jednim se ogrnuli ćurkom, ... Da ih ljetnje ne upeče sunce, Te sretoše dva Đuraškovića, Za b ' jele se ruke dohvatiše, Pa ih Vuče i za vojsku pita , Kažuje mu Đurašković Janko: "Mlogo ima Sehratlija vojske, Sto hiljadah i sedam stotinah, I suviše Zeta zemlja ravna, - I sva brda do bijela Nijša, Poselice nahije Lješanske, E, to sve će lomnoj Gori Crnoj. I tako mi Boga, pobratime, Da bismo se soli prometnuli, Ne bismo im ručak osolili." Govori mu Mićunović Vuko: "Nemoj tako u vladike kazat '." Kada oni u vladike doše, Vladici su pristupili divno, Ljube njemu ruku i koljeno, Pa ih pita za vojsku vladika

Đurašković Janko: "Mlogo ima Sehratlija vojske, Sto hiljadah i sedam stotinah, I suviše Zeta zemlja ravna, - I sva brda do bijela Nijša, Poselice nahije Lješanske, E, to sve će lomnoj Gori Crnoj. I tako mi Boga, pobratime, Da bismo se soli prometnuli, Ne bismo im ručak osolili." Govori mu Mićunović Vuko: "Nemoj tako u vladike kazat '." Kada oni u vladike doše, Vladici su pristupili divno, Ljube njemu ruku i koljeno, Pa ih pita za vojsku vladika , Kažuje mu Đurašković Vuko: "Mlogo ima Sehratlija vojske, Da bismo se soli prometnuli, Ne bismo im ručak osolili, Nego se je vojska poboljela, Poboljela od daleka puta, ' Romi konji a junaci bojni, Da mi imat stotinu junakah Ka ' sokola Mićunović Vuka, - Na sred bih mu Zete udario, Na sred Zete i posred ordije, Naš mejdan bi akobogda bio" Pitaše ga Vladika Danilo: "A zaboga, dva Đuraškovića Kako vi je Raslapčević Vuko?" Njemu zbore dva Đuraškovića: "On je osta '

, koja s umom i viteštvom u bojeve turske dobi. Sunce tada lice svoje tri bijela dana ne kće Crnoj Gori pokazati; već tri dana i tri noći i priroda kaza sebe suznu oku Crnogorca u žalosno a i tamno odijelo obučena. Kako Turci razumješe da u grobu Danil siđe, pomisliše da se hrabrost crnogorska sa njim u grob vječno sakri i uteče, i da će im taj događaj put otvorit kojijem će Goru Crnu pokoriti, nje viteštva dotadašnja pogaziti i sakriti, da se s njima Srba ime i svobode dične pleme ne kažuje sv ' jetu slavno. Pa Travnika vezir brže silnovite vojske skupi, trijest hiljad vitezovah, pa glasita Ćehaj-pašu zovnu sebe na kapiju i poče mu govoriti: "Eto tebi silna vojska, s vojskom brže, pašo, hajde na dušmansku Crnu Goru, te je ščepaj i poharaj, sablji predaj i porobi. Sad je zgoda tome djelu ispanula da se svrši: kavurski je vojskovođa s ovog sv ' jeta preminuo; smrt njegova sad je vlaški duh s žalošću utulila; sad oružja protiv tebe niko neće obratiti." Ćehaj brže paša

to svjedočit jasno može sila carska koju dobih: posjekoh je sabljom britkom, i vezira tri velika koje hrabrost moja hitra ropstvom uze i ufati. Otkad čvrsta moja ruka, sablju držim, pripasujem, znala se je moja raja, nije smjela nikud vrcat, nit ' se kome pribijati; to ni posad biti neće dok viteška moja ruka moju ostru sablju kreće put mojega slavna roda i imena protivnika. Brda sva su od starine bila moja prava raja; sad čujete ka se dižu protiv mene na oružje. Njima kratki um kažuje da se oće održati nepobjednoj mojoj vojsci. Njih je ono pomamilo što me dvaput povratiše su pomalo moje vojske; stoga misle, varaju se, da su silu svakom znatnu tobož moju pob ' jedili; a ne znadu kukavice jer je oči jošt njihove ni viđele svu nijesu. Ozbilja sam sad veliku strašnu vojsku okupio. Mislim s mojom silnom vojskom na sva Brda udariti da ih na put raje prave moja ostra sablja metne, da se opet ne prevare na vladalca svoga prava raja pušku ispraviti. No, vladiko i glavari ,

izgubili, ocrnili, nam ni život tad ne treba, a kamoli štogođ drugo bez česa se lašnje može. Za njih svašta možeš kupit od naroda Gore Crne: mesa dosta, sira, ribe i zvjeradi svakojake, - mrtve, žive, stare, mlade - tice svake brzoletne što možete čut u svijet, a i neke što je svijet niti čuo nit ' vidio; al ' svobodu, glave dražu, ko spomene da kupuje, oni nama oči vadi, u živo nas srce bode, očima se našijema on pretvori i kažuje u krvnički stupac krvi; najboljemu prijatelju, a kamoli protivniku, koji nama to spomene, slađe bi se krvi njemu napojio nego vina nekakoga nemirnoga od Šampanje i Tokaje. Boža vi je vjera tvrda, po sto putah neprelomna, svi me čujte vi, Francuzi, ja poznajem vašu misa, o lisice prijevarne Ak ' ostavit to nećete, sastanka ni više nema na pazare trgovinom, nego pušku po srijedi, pa bojeve sjutra brže među sobom da počnemo; na njih ćete vi poznati Crnogorac kako ljubi otačestvo

, a tamna ih noćca prihvatila; tu pomalo hljeba založiše, pa odoše niz Gornje Kokote, pa Sitnicu vodu pregaziše; i Moraču brzo preplivaše, uljegoše Zeti Zemlji ravnoj. A kad paši u tabore došli - koliko je drage noći bilo, svu noć idu paši kroz tabore Pita turski Raslapčević Vuče: "Koliko je vojske sehratline?" Ko znavaše, kazat ne hoćaše, a ko hćaše, za vojsku ne znaše; dokle dođu caru do čadora; opet pita Raslapčević Vuče: "Kolik ' imaš, sehratlija, vojske ? Kažuje mu carevi čauše: "Imam dosta, sehratlija, vojske?" sto hiljadah i sedam stotinah, a suviše Zeta Zemlja ravna i sva Brda do Nikšića grada poselice Nahije Lješanske - i to će sve lomnoj Gori Crnoj. "Kaževaše Raslapčević Vuče, kaževaše Janku i Bogdanu, kolik ' ima vojske sehratlija:" No, hajdete na Cetinje polje, ak ' nađete na skup Crnogorce, pokažite njima i vladici, pokažite sve kako ste čuli; pa na troje dijelite vojsku, čekajte me na vodu Vlahinju, e ću ostat u

, da dovedem preko Sinjca Turke, preko Sinjca i preko Krinjicah, krajem Vranja, ka će ispod Hrida; vi gledajte, tu ih dočekajte, i za mene brige ne imajte, bog će dati da se zamijenim "Oni pošli, Crnogorce našli; koliko im tvrdo milo bilo, opališe do dva džeferdara; odonuda pope Žutkoviću sa sokolom Mićunović Vukom, pod jednim se ogrnuli ćurkom da ih ljetnje ne upeče sunce, ts sretoše dva Đuraškovića; za b ' jele se ruke dohvatiše, pa ih Vuče i za vojsku pita . Kažuje mu Đurašković Janko: "Mnogo ima sehratlija vojske, sto hiljadah i sedam stotinah, i suviše Zeta Zemlja ravna i sva Brda do grada Nikšića, poselice Nahije Lješanske, - s to sve će lomnoj Gori Crnoj; i tako mi boga, pobratime, da bismo se solju prometnuli, ne bismo im ručak osolili" Govori mu Mićunović Vuče: "Nemoj tako kod vladike kazat" Kada oni u vladike došli, vladici su pristupili divno, ljube njemu ruke i koljena; pa ih pita za vojsku vladika. Kažuje mu Đurašković Janko

vojsku pita. Kažuje mu Đurašković Janko: "Mnogo ima sehratlija vojske, sto hiljadah i sedam stotinah, i suviše Zeta Zemlja ravna i sva Brda do grada Nikšića, poselice Nahije Lješanske, - s to sve će lomnoj Gori Crnoj; i tako mi boga, pobratime, da bismo se solju prometnuli, ne bismo im ručak osolili" Govori mu Mićunović Vuče: "Nemoj tako kod vladike kazat" Kada oni u vladike došli, vladici su pristupili divno, ljube njemu ruke i koljena; pa ih pita za vojsku vladika . Kažuje mu Đurašković Janko: "Mnogo ima sehratlija vojske - da bismo se solju prometnuli, ne bismo im ručak osolili; nego se je vojska poboljela, poboljela od daleka puta, hromi konji, a junaci bolni; da ja imam stotinu junakah ka sokola Mićunović Vuka, nasred bi mu Zete udario, nasred Zete i posred ordije, naš mejdan bi, ako bog da, bio" Pitaše ga vladika Danile: "A za boga, dva Đuraškovića, kamo vam je Raslapčević Vuče?" Njemu zbore dva Đuraškovića: "On je

; vidio sam zgodu i priliku među Crnce i među Stijenom, na granicu, tvrdu kačanicu, da tu tursku vojsku ukrijemo; tu ćemo se glavah nakidati i živoga roblja narobiti, tada će ni predati harače. "Pa skočiše sva tri pobratima, te po Spužu pokupiše vojsku, U pipersku goru povedoše i lijepo vojsku namjestiše među Crnce i među Stijenom. No kad svanu i sunce ogranu, podranio Vujović Novelja od Stijene, sela piperskoga, i tursku je vojsku opazio, pa se mudro natrag povratio, te kažuje Bećku Bajoviću da je tursku vojsku opazio. A kad čuo Bećko barjaktare, on povika Ešnića Miliju, a Milija Radnića Pauna, viče Paun Marka i Vuksana. Jedanak se selo okupilo pred bijelu kulu Bajovića. Neki veli: "Da im se prođemo, da od turske vojske ne ginemo" Neki veli: "Pleme da kupimo" Dok je Vulić Marko dolazio, od krvave kuće Markovića, i za njime drugah nekoliko, ia je tako riječ besjedio: "Ha sad, braćo, crn vi obraz bio, da s Turcima

Turcima, stoga smo se malo zadocnili . kažuje za krvavo naše sastavanje .

¶ kažuje ka nevjernoj kući Brankovića; no svi pali jedan kod drugoga, pjevajući i Turke bijući, a trojica samo pretekoše pod gomile mrtvijeh Turakah - ranjene ih Turci pregazili. Divne smrti, prosto im mlijeko Junacima Bog će učiniti spomen duši a prekadu grobu Tri hiljade momka jednakoga na Šenđera udriše vezira priđe zore na polje krstačko. Pregaocu Bog daje mahove Raskrhaše silu Šenđerovu. Blago tome ko se tu nagnao, već ga rane ne bole kosovske, već Turčina ni za što ne krivi .

knjigama Knjiga o k-nj / r-izi i Priča o mladom vojvodi . kažuje istinu o knjizi vladike zahumsko-hercegovačkog Grigorija Priča o starom kralju, koja je ništa drugo do najradikalniji primjer književnog diletantizma. Tada Vuković postavlja i ključno pitanje: kako je moguće da književna, umjetnička, izdavačka i politička vrhuška Republike Srpske anemično djelce vladike Grigorija proglasi za renesansu srpske književnosti ?