preko Zelene linije, već i konačan ideološki prekid sa religioznim, mesijanističkim cionizmom za kojega su, u nekoj meri analogno sa Hamasom, oblasti do Jordana svete i religijskom sankcijom neotuđive zemlje. Presekavši politički i psihološki čvor koji je u decenijama nakon Junskog ( Šestodnevnog ) rata 1967. godine pitanjem naseljavanja i naseljenika suprotstavljenost cionističkih koncepata zemlje Izraelove i države Izrael pretvarao u društveni raskol i kulturkampf , Ariel Šaron je pripremio teren za podelu Jerusalima samog ili ideju da u budućoj teritorijalnoj kompenzaciji za blokove naselja unutar zida u izgradnji Palestinci dobiju, osim Haluca dina ispod kojih postoji pitka voda i čisto arapska mesta kao što je Um al Fahm u oblasti Hadere .
, ne mogu jednakim tempom odvijati ova dva komplementarna procesa na jednoj strani uvlačenje stranih subkultura u političku zajednicu koja je razvila senzibilitet za razliku, uz istovremeno davanje jednakih prava tim subkulturama, a sa druge strane liberalno "otvaranje" tih subkultura za to da njihovi pripadnici pojedinačno učestvuju, kao ravnopravni sa drugima, u demokratskom procesu . Kulturkampf i njegove parole
grupa koje svaka imaju svoje posebne norme ". ( 23 ) Kada Brikner an bloc osuđuje "rasizam antirasizma ", on zapravo pogađa samo one ekstremiste koji se zalažu za uvođenje zaštite kolektivnih prava. Takva vrsta zaštite čitavih kulturnih grupa zaista bi umanjila pravo pojedinačnih članova da sami upravljaju svojim životom. ( 24 ) Kulturkampf koji se iznova rasplamsa čim se pojavi bilo kakav politički povod. Iako je jasno da oba pomenuta aspekta prirodno idu jedan s drugim, oni se spore oko toga da li prednost treba dati očuvanju kulturnog identiteta ili građanskoj integraciji. Na taj način se polemički zaoštrava suočavanje filozofskih premisa koje protivnici, s pravom ili ne, jedni drugima pripisuju. Zanimljivo je zapažnje Jana Burume da je posle 11. septembra 2001. godine akademska rasprava o
vreme Francusko-Pruskog rata 1871 kada su se pod kancelarom Bizmarkom i carem Vilhelmom I nemačka plemena i njihove državice sa sličnim jezikom ali rezličitim dijalektom, religijskim verovanjima, i kulturom ujedinila u Drugo Nemačko Carstvo. Ovaj akt ujedinjenja je ipak bio politički akt, pa se čak i iz ovog, možda najčistijeg istorijskog primera, vidi koliko je teško, a možda i nemoguće, naciju shvatiti samo u etničkom smislu. Da je to tako vidi se i po ogromnom naporu ( Kulturkampf ) koji je uložio Bizmark u germanizovanju prokatoličkih etničkih grupa u carstvu. Ipak, ono što je povezivalo raspršena nemačka plemena koja su živela po šumama je verovanje u zajedničko poreklo i jezik, verovanje u ideju jednog naroda ( Volk ) povezanog u pravnom obliku preko Ius Sanguinis Nemci postaju građani iste države na osnovu srodničkih veza. Svaki akt ponovnog ujedinjenja germanskih plemena u njihovoj istoriji od stvaranja Svetog Rimskog Carstva Nemačke
da ga je dobio obilazeći uranom bombardovane frontove. Uz Moma Kapora, koga sam gledao kako se go do pojasa brije u zaleđenom kupatilu kasarne u Belom Manastiru, i on čvrst u košulji i sakou beše smrznutoj publici po zaraćenoj Krajini prisustvom pokazivao da nije sav Beograd tout Belgrade . Kulturkampf - a.
Maksimović je štampao brošure dok mu je rodna Foča ratovala, a Željko Poznanović nije 1993. hteo u Bosnu, da ga neko ne ubije . Kulturkampf-u , kabinetski desničari previđaju da su pored njega, Sartra, Ilje Erenburga ili Marka Ristića, komunisti imali još Ostrovskog i Čapajeva, Internacionalne brigade, Pinkija i Savu Kovačevića .
srpski kulturni put ». Tu je reč, objašnjava on, « o postavljanju nove nacionalne i državne strategije u kulturi ». Osnovu te nove strategije čini ideja da je danas neophodno da Srbija odustane, bar privremeno, od toga da se za uticaj i teritorije bori u ratu, jer je, tako radeći, ne tako davno doživela razočaranje i pretrpela poraz. Umesto borbe na bojnom polju, naša država treba da vodi nepoštednu borbu na polju kulture, odnosno kako se Ivanović izrazio « neku vrstu totalnog Kulturkampfa » .
zemljama postoje korporativističke tradicije koje i dalje poštuju prava zajednica i ne uspevaju da odlučno razdvoje crkvu i državu. S obzirom na to da u mnogim evropskim zemljama postoje hrišćanske i jevrejske škole koje finansira država, nije lako načelno se zalagati protiv toga da se i muslimani verski obrazuju o trošku države. U Nemačkoj država skuplja porez u ime protestantske i katoličke crkve i onda ga deli školama koje su vezane za crkvu. ( To je nasleđe Bizmarkove Kulturkampf protiv katoličke crkve. ) U toj stvari nije dosledna čak ni Francuska, uprkos njenoj jakoj republikanskoj tradiciji. Posle napada na kler tokom Revolucije, Napoleon je omogućio da vera opet dobije svoje mesto u obrazovanju, odnos između države i crkve je uredio pristupivši mu na korporativistički način. Odnos države sa, recimo, jevrejskom zajednicom u Francuskoj određuje Ministre des Cultes posredstvom Consistoire Israélite, što je Nikoli Sarkoziju poslužilo kao
sebe: ' ' Ja sam Srb ' ' ' ' Ja Serb, ' ' Serbja ' '. Srbi tako se nazivalo slovensko pleme koje je naselilo zemlje na kojima danas živimo. U Poljskoj i Rusiji upotrebljavaju se čak tri imena: Srbolužičani, Lužičani ili lužički Srbi. Nemci nas zovu Vendi / Wenden / ili Sorbi / Sorben /; dok su naši preci koji su u Evropu došli iz Azije, sebe nazivali Arijcima . Kulturkampfu Bismarka. Kod nas je takođe bilo ustanaka, a to je pesnika Jakuba Barta Čišinskog stajalo glave .