je 18. novembra 2002. godine odbio deo zahteva gospodina Adamovića u vezi sa platama, pošto se on smatrao povučenim, dok je zahtev za isplatu dnevnica bio delimično usvojen. Na osnovu ove presude preduzeću je naloženo da mu isplati USD 4.258,60 na ime neisplaćenih dnevnica, zajedno sa doprinosima za socijalno osiguranje i zakonskom kamatom, plus 44.750 jugoslovenskih dinara (JUM) na ime sudskih troškova. podnositeljki predstavke posle 13. februara 2004. godine.
sud su 16. aprila 2003. godine, odnosno 23. oktobra 2003. godine potvrdili presudu od 18. novembra 2002. godine. Presuda Vrhovnog suda uručena je podnositeljki predstavke posle 13. februara 2004. godine. podnositeljki predstavke isplatilo razne manje iznose na ime solidarne pomoći, na ime pomoći za lekarske račune. Ukupan iznos svih tih suma sveo se na vrednost manju od USD 3.000. Međutim, nije bilo opredeljeno da su ovi iznosi namenjeni da predstavljaju delimičnu isplatu duga, već kao pomoć porodici podnositeljke predstavke zbog bolesti pokojnog supruga podnositeljke predstavke.
uopšte nije bilo pozivanja na presudu od 18. novembra 2002. godine. Isplate na ime socijalne pomoći izvršene su s obzirom na tešku finansijsku situaciju podnositeljke predstavke i zdravstvene probleme njenog pokojnog supruga i kćerke, dok plaćanjem u vezi sa minimalnom zagarantovanom zaradom nije nameravano da se pokrije dug iz presude od 18. novembra 2002. godine. Naprotiv, u presudi od 18. novembra 2002. godine se izričito ne razmatraju zagarantovane zarade, s obzirom da je ovaj deo zahteva povučen (videti stav 8. u gornjem tekstu). Sud dalje primećuje da Vlada nije predložila da se podnositeljki predstavke ponudi bilo kakva isplata sa direktnim ciljem izvršenja presude od 18. novembra 2002. godine.
da se izvrši, bar delimično, svaki zahtev utvrđen na taj način (videti stavove 19. i 20. u gornjem tekstu). Dalje, Sud smatra da obaveza države nastaje iz sledećih okolnosti: da je dug preduzeća precizno utvrđen izvršnom domaćom odlukom; da je preduzeće pretežno u društvenom vlasništvu u trenutku utvrđivanja zahteva; i da zahtev utvrđen protiv preduzeća nije izmiren. Činjenica da presudom od 18. novembra 2002. godine nije naglašena obaveza plaćanja zahteva podnositeljke predstavke nema nikakvog uticaja na postojanja samog zahteva - upravo ova presuda potvrđuje da preduzeće duguje podnositeljki predstavke tačno utvrđeni iznos novca, zajedno sa kamatom koja se računa od preciznog datuma, kao i sve primenjive socijalne doprinose. Stoga je zahtev podnositeljke predstavke bio dovoljno utvrđen da predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1.
se izričito ne odnose na isplatu duga utvrđenog presudom od 18. novembra 2002. godine mogle omogućiti izmirenje obaveza utvrđenih samom presudom. podnositeljki predstavke - Sud nalazi da Vlada mora da isplati podnositeljki predstavke iznose utvrđene presudom od 18. novembra 2002. godine u onoj meri u kojoj oni još nisu isplaćeni. Konkretno, Vlada mora isplatiti podnositeljki predstavke pun iznos utvrđenog zahteva u vezi sa dnevnicama i odnosne doprinose za socijalno osiguranje, kao i zakonsku kamatu koja će se obračunati počev od 5. avgusta 1998. godine.
18. novembra 2002. godine mogle omogućiti izmirenje obaveza utvrđenih samom presudom. podnositeljki predstavke iznose utvrđene presudom od 18. novembra 2002. godine u onoj meri u kojoj oni još nisu isplaćeni. Konkretno, Vlada mora isplatiti podnositeljki predstavke pun iznos utvrđenog zahteva u vezi sa dnevnicama i odnosne doprinose za socijalno osiguranje, kao i zakonsku kamatu koja će se obračunati počev od 5. avgusta 1998. godine.
u ovom predmetu i u vlastitoj praksi (videti R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke, citiran u gornjem tekstu, st. 123 - 126, i Crnišanin i drugi, citiran u gornjem tekstu, st. 137 - 139) - posebno imajući u vidu stav u vezi sa različitom prirodom dosuđenih iznosa iz pravosnažne domaće presude i druge isplate koje je preduzeće prosledilo podnositeljki predstavke - Sud nalazi da Vlada mora da isplati podnositeljki predstavke iznose utvrđene presudom od 18. novembra 2002. godine u onoj meri u kojoj oni još nisu isplaćeni. Konkretno, Vlada mora isplatiti podnositeljki predstavke pun iznos utvrđenog zahteva u vezi sa dnevnicama i odnosne doprinose za socijalno osiguranje, kao i zakonsku kamatu koja će se obračunati počev od 5. avgusta 1998. godine.
socijalno osiguranje, kao i zakonsku kamatu koja će se obračunati počev od 5. avgusta 1998. godine. podnositeljki predstavke dosuđuje 4.700 evra po ovom osnovu.
a da nije navela tačan iznos, ostavljajući to nahođenju Suda. podnositeljki predstavke u roku od tri meseca od datuma kada ova presuda postane pravosnažna, u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, sledeće iznose:
kojim je regulisano izdavanje diploma i drugih javnih isprava, na član 101. stav 1. Zakona o viskom obrazovanju kojim je regulisano oglašavanje diploma ništavim, kao i na član 161. st. 1. i 2. Zakona o opštem upravnom postupku kojim je regulisano izdavanje uverenja i drugih isprava, kao i na konsultacije i praksu Univerziteta u Beogradu, da je M. Đ. izdata valjana diploma, te da naknadna promena imena ili prezimena nije osnov za ispravku javne isprave. Iz ovoga očigledno proizlazi da je Pravni fakultet nije razmotrio mogućnost da po zahtevu za ispravku diplome " podnositeljki pritužbe izda novu diplomu sa njenim novim imenom, iako je, kao što je već rečeno, upravo to bila suština njenog zahteva. Ipak, treba konstatovati da se u obrazloženju rešenja Saveta Fakulteta pominje se član 102. Zakona o visokom obrazovanju, kojim je regulisano izdavanje novih diploma i drugih javnih isprava, ali se samo konstatuje da Fakultet ni na koji način nije povredio ove odredbe ". Pored toga, u izjašnjenju se navodi da je među studentima Pravnog fakulteta 63 % ženske populacije, kojima se nakon diplomiranja izdaje diploma na osnovu podataka iz
Konvencije 3 marta 2004 godine. Postupak se okončao povlačenjem predloga za izvršenje podnositeljke predstavke. U skladu sa tim, Sud je utvrdio da izvršni postupak nije bio delotvoran i da je povređeno pravo podnositeljke predstavke na suđenje u razumnom roku koje je sadržano u članu 6 stavu 1 Konvencije. Kako podnositeljka predstavke nije podnela zahtev za pravičnu naknadu u ostavljenom roku, Sud nije dosudio nikakvu naknadu. podnositeljki predstavke.
76 i 81). podnositeljki predstavke, a sama činjenica da je spor rešen povoljno po nju nije dovoljan osnov da bude lišena statusa žrtve.
22. avgusta 2011. godine, ali je nastavila da je primenjuje, ne preduzimajući druge mere koje je prosvetni inspektor naložio. podnositeljki predstavke obezbedi obrazovanje, kao i da je zaštiti od zanemarivanja, i izda određene preporuke u tom pogledu.
ustavne žalbe na presudu Opštinskog suda u Novom Pazaru P. 1. br. 309 / 07, od 25. aprila 2007. godine, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneo različitu odluku o osnovanosti tužbenog zahteva u odnosu na odluku iz predmeta Gž1. br. 109 / 07, čime je podnositeljku ustavne žalbe doveo u neravnopravan položaj u pružanju sudske zaštite njenog prava na naknadu zarade u odnosu na lice čiji je tužbeni zahtev usvojen, dok je pravo na pravičnu naknadu za rad povređeno time što nadležni sudovi nisu na pravilan način utvrdili da li ima duga tuženog prema podnositeljki ustavne žalbe po osnovu neisplaćenih zarada, čije naknade se podnositeljka ustavne žalbe nije mogla odreći. Sud je poništio presudu Okružnog suda u Novom Pazaru Gž.br. 499 / 07 od 3. jula 2007. godine i naložio Okružnom sudu u Novom Pazaru da donese novu odluku po žalbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P. 1. br. 309 / 07 od 25. aprila 2007. godine. (predmet Už-147 / 07)
navedena, st. 67). Podnositeljki predstavke bi bilo jasno, od trenutka kada je stupila na Univerzitet u Istanbulu, da su postojala ograničenja u vezi s nošenjem muslimanske marame u prostorijama univerziteta i, od 23. februara 1998. da će joj po svoj prilici biti uskraćen pristup predavanjima i ispitima ako nastavi to da čini.