, tzv. duhovnu sferu, stvaranje (grčko poiesis znači stvaranje, od obične proizvodnje
statusom: praxis, zajedno s tvorenjem ( poiesis ), pripada regiji bića koja »mogu biti i ne biti«
niveliranja značenja pojmova praxis i poiesis , tj. actus i operatio.
mnogo je bliže konotaciji Aristotelovog pojma poiesis (tj. operatio u srednjevjekovnoj i
povezanosti, pretumačujući pojam pragma u poiesis , te postavljajući niz kriterija za pojmovno
pojmovno razlikovanje i razdvajanje praxis i poiesis , koji će postati temeljem potonjeg
čovjeka otkriva se iz misaone strukture odnosa poiesis i techne. Međutim, sada slijedi osveta slobode
filozofije taj zadatak je glasio: kako poiesis (sada već jasno shvaćen kao Arbeit) razviti u
odnosa između svijeta praksisa i svijeta poiesisa (društvene nadgradnje i društvene baze, po
i svih modernih oblika praksisa i poiesisa , te uzajamnog odnosa tih modernih formi
i naučnici i pesnici (umetnici). Poezija je kao poiesis (= stvaranje), nesumnjivo stariji vid ljudske
apsurdno, a poezija danas ne bi bila stvaranje ( poiesis ) nego ponavljanje stvorenog (imitatio), jer u
ima svoj Poesis, takođe kao što čovek ima svoj poiesis - kao što je i sama umetnost životna po sebi - kao
je znak one moći kojom bog proizvodi ( poiesis ) stvari, raspoređuje ih i smešta na mesta koja
i sl., a može ga pratiti i sasvim specifičan poiesis obogaćen elementima mitske tradicije (npr.