. Kad car Konstantin postade punoletan, on mu dade za ženu svoju kćer Jelenu. A imađaše Roman i drugoga zeta, zvanog Saronit , po zvanju patricija. Gord na svoju slavu i bogatstvo, Saronit smišljaše zlo u srcu svom, kako da pogubi cara
kćer Jelenu. A imađaše Roman i drugoga zeta, zvanog Saronit, po zvanju patricija. Gord na svoju slavu i bogatstvo, Saronit smišljaše zlo u srcu svom, kako da pogubi cara Konstantina i dokopa se prestola. A blizu Saronitova dvora beše dom onog
nameru kuje u srcu svom Nego idem da ga izobličim, ne bi li odustao od bezumnog pothvata svog. I jednog dana kada Saronit izaće na konju iz svoga doma i veoma gordo jahaše ka carskoj palati, svetitelj mu prepreči put i stade mu gromko govoriti
prestolu prestani, i ne pašti se uzalud, da ne bi, kada se Gospod razgnevi na tebe, izgubio i zvanje patricija Čuvši to, Saronit pobesne od jarosti, jurnu na svetitelja, izudara ga korbačem po glavi, izranjavi ga i, izgrdivši ga, produži svoj put.
Vasilije, trpeljivo podnevši to, sutradan opet presrete Saronita pri izlasku iz doma, i izobličavaše ga kao i juče. Saronit onda naredi svojim slugama da uhvate svetitelja, odvedu u njegov dom, i tamo ga drže dok se on ne vrati iz carske palate. A
ne okaneš svoje zle namere, Gospod će se silno razgneviti na tebe i brzo istrebiti spomen tvoj na zemlji. Tada se bezumni Saronit zapali jarošću i, izmenjen u licu, naredi da svetitelja povale na zemlju i nemilice biju bodljikavom batinom. I
niti što reče, niti se telom mrdnu, niti uzdahnu. I ništa se ne čujaše osim odjekivanja batinanja. Potom, jedva jednom Saronit naredi slugama da prestanu. I zatvori stradalca u teskobnom zatvoru. Sutradan ga opet izvede i bi volovskim žilama bez
, a ovo svetilo moje, oca mog duhovnog i pastira ostavite Mene ubijte mesto njega, a njega pustite - Tada zveropodobni Saronit besno povika k slugama: Bijte i ovu, pošto to želi, jer držim da je njegova ljubavnica - I biše je dotle dok su smatrali da
udaraca. I sve to svetitelj junački trpljaše, jer ga je Bog krepio. Zatim ga odvezaše i opet u zatvor baciše. I tu noć Saronit usni san koji mu pretskaza pogibiju njegovu. A san beše ovakav: vide on hrast vrlo visok i razgranat, na čijem vrhu
seći drvo. A kad hrast pade na zemlju, pritrčaše neki u vete košulje odeveni, te granje palog drveta bacahu u oganj. Vide Saronit tamo i prepodobnog Vasilija gde stoji kraj posečenog drveta i govori: Svako drvo koje ne rađa roda dobra, seku i u oganj
kraj posečenog drveta i govori: Svako drvo koje ne rađa roda dobra, seku i u oganj bacaju (Mt. 7, 19). I obraćajući se Saronitu prepodobni mu reče: Ne rekoh li ti da se okaneš zle namere svoje, da ne izgubiš i taj visoki položaj koji imaš? Trgnuvši se
reče: Ne rekoh li ti da se okaneš zle namere svoje, da ne izgubiš i taj visoki položaj koji imaš? Trgnuvši se od sna, bedni Saronit oseti da je teško bolestan. I razmišljajući o snu, spopade ga strah i žalost, te odmah posla da svetitelja razreše okova
se i plačući. A supruga Jovanova, blažena Jelena ubrzo skonča bolesna od onih nemilosrdnih batina. Ali i bedni Saronit ne ustade s postelje, jer i on posle nekoliko dana umre. I zbi se njegov san i proroštvo svetog Vasilija. Ne prođe mnogo