velike, dvodnevne svetkovine u Kozjem Dolu, tamo gde je podivljala reka pre godinu i po odnela bašte, kuće, imanja ... I dva ljudska života. » vjetric koji uzasno smrdi vristi i isto tako kad treba da podrigne i tad vristi odbija da jede dok nebljucne dali je nesto ozbiljno hvala

kosa do bedre, a drobni biser do pasa, u uši zlatne brnjice; izvede ljubi pred dvore, triput je ljepša od vile, Kad viđe vila istinu, onda mu vila govori: "Mala ti fala, delijo, ako t ' je ljepša ljubovca. od mene vile od gore, a nju je majka rodila, u svilen povoj povila, majčinim ml ' jekom dojila; a mene, vilu od gore, mene je gora rodila, u zelen listak povila; jutrenja rosa padala, mene je vilu dojila od gore vjetric puvao, mene je vilu šikao, to su mi bile dadije. "

, kao odgovor sledi: "Vila ". Ovi primeri ukazuju na onu fazu u morfološkoj evoluciji strukture vila, kada u njihovom biću preovlađuju" solarni "elementi i približavaju ih našim" zmajevima "iz epske poezije. Pa ipak, nije mali broj primera da se kod nas vila zamišlja i kao prirodni šumski demon. Navešću ovde deo pesme iz Vukove zbirke:" A mene vilu od gore / Mene je gora rodila, / U zelen listak povila, / Jutrenja rosa padala, / Mene je vilu dojila ' / od gore vjetric puvao, / mene je vilu šikao, - / to su mi bile dadije "( Karadžić, 1,1969:51 - 52 ) .

Ljubdrag na svom stanu, jeda srce tvrdo odviše od sve kćerce one ganu: ter od mladih, kih ustrili slavna lipos nje velika, kigodi joj tuj omili i obere ga vjerenika. Tad kon lijepe Sunčanice na sjediljke sej ljuvene odsvud mlaci i mladice skupiše se nebrojene. Ona mlada, zasveda je mučna u srcu cića toga, poslušna se kazat haje zapovijedim ćaćka svoga. Sve najlijepše gube ime prid uresom nje uresa jak prid suncem istočnime jasne zvijezde od nebesa. Čisti zlatni pram od kosi na vjetric je tih rasplela, a od razlika cvića nosi vjenčac vrhu vedra čela. U pogledu ljuvenomu razbludna joj sja danica, a u rajskom licu svomu capti trator i ružica. Na ustijeh joj od veselja rumena se rusa smije; koprenica snijega bjelja bjelje od snijega prsi krije. Tako ona milo hodi i toliku svjetlos ima da u jedno vrime izvodi tančac stupom, dan očima. Pače, cijeneć da je zora što su oči nje ljuvene, rumena se rusa otvora i razliko cvijetje zene. Bijelim rukam po livadi s drugam ga ona

, cvile. Njeka ćaćka draga svoga, njeka bratju milu a nika uzdišući ljubljenoga zove u pomoć vjerenika. Još slobode slatke cića ne pristaju sa svom moći vapit slavna kraljevića da ih otet bude doći. Ali se od njih svijeh zamani ciči, plače i tuguje, u zaklonoj ako strani nije nikoga da ih čuje. Grm ih spleten, dubje često gustim gajom još opstrije, pače kitnim hvojam mjesto nebesom ih istim krije. Ukraj gaja gusta toli dubrava se jedna otkriva: brza ju rijeka grli doli, a tih vjetric zgar celiva. Rudi jasen, brijes široki, bor zeleni, joha bijela, divja lijeska, drijen žestoki, kitni javor, vita jela i česvina od sto vijeka i hras davnji tuj se ustara, ni im je nigda sila prijeka naudit mogla od vjetara. Proz dubje ovo hrlo stado od razlicijeh trka zvijeri, a po granah leteć rado jato od ptica sveđ žuberi. Bistra rijeka s veće traka u dubravu gustu ulazi, od sunčanijeh ka ju zraka čestim kitjem čuva i pazi. Ali sve se vode staju i jezero sred nje

vode staju i jezero sred nje čine, ljetne danke u kom traju lijepe vile od planine. Družba istočnijeh zatočnica slidi smiona i slobodna gdi ju glasom od vjetrica dubrava ova zove ugodna. S druga tijeka svaka trudna znoj na svijetlom licu utira, i od vrućine od poludna jaše u dubje polak vira. Sokolica prihrabrena prid njima se nagla puti i u dubja ih skut zelena klikne ovako počinuti: "Eto je pastir svratio stada u podgorje na plandište; svak pod dubjem sred livada pri kladencih vjetric ište. Zato i mi, druge mile, čim sunce odzgar pripeklo je, hod ' mo gdi sjen dubja dile za trudima nać pokoje Uživajmo slatke hlade gdje nas zove draga sjenca, a konji nam vrh livade neka pasu kod kladenca. A ti, ki si toli svijeto u junačtvu, Vladislave, hodi otima ' robje oteto: čekamo te sred dubrave. Ne straši nas tva desnica Cijele vojske s tobom vodi: s dvanaes samijeh djevojčica ja te čekam u slobodi. Od prijekora i od sramote po svijetu ti glas će otiti

riječi zinu, U vražji se smijeh oglasi, Zube okesi, pak prominu. Letjet srda naprijed grede Put raskošna perivoja, Gdje Ljubica lijepa sjede Pod naranču tancijeh hvoja. Ljepota se njeje skriva Od sunčana zraka gori, I tijem lakše predobiva, Sad s mjesecom gdje se bori Bješe izišla dikla mlada Haremskijeh zaklop ' sita Da ljuvezni, ka njom vlada, U samoći srce pita, Tere u mirnoj dočijem noći Umuknuše svačji trudi, Ona jedna slatkoj doći Svoj boljezni vrha žudi. Tijem dok vjetric tihi i blagi Proz naranču milo prši, Raznoseći miris dragi Kud perivoj lijep se vrši; Il dok šturak krotke u glase Milo šturi doli u travi: Sama sobom i ona se U razgovor ovi objavi: Ah, istino prem se piše, Da najprve od ljuvezni Najdilje nam srce uzdiše, I ne more da se otrijezni; Jer je ljubav srcu u mladu Mlada i ona, a pak kako Raste srce, tako u skladu Raste i ljubav s njom jednako. Svak najvoli, riječ je stara, Od djetinjstva na što obiknu

, kao i mnoge druge likove i dogadjaje . vjetric piri - i spusta se noc tiha, duga .

vjetric

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov