da budu svjedoci Isusovi, da žive svoje kršćanstvo. Posebno je naglasio, da najveći problem našeg društva je kriza u čovjekovu srcu i da se je potrebno obratiti i vjerovati Evanđelju. Darovi Duha Svetoga koje ste primili ne smiju ostati

kršćanima, označujući najprije Božju nesebičnu ljubav prema čovječanstvu i cijelom svemiru, a također sebedarnu čovjekovu ljubav usmjerenu prema drugima. Agape je korijen svih kreposti i njihovo je konačno ispunjenje. Budući da su se prvi

te ljubavna što bi tvorilo NEIZOSTAVNU sastavnicu našeg vječnog određenja, naše, Bogom blagoslovljene, sudbine čovjekovu opstojnost možemo promatrati i tumačiti kao poduzeto i ostvareno putovanje u nutrinu vlastitog bića, kako bismo

u ljudi. Ne volim pozitivizam u opisivanju društvenih fenomena: (. čovjekovu mogućnost stvaralaštva? I kakve to veze ima s podjelom rada? Čini mi se da malo miješaš stvari (a sve zato da bi iz tog

. - riječi kao da bujaju iz nekog nepoznatog mjesta - fanatizam je jedini spas sumnjama što neprestano izjedaju čovjekovu dušu. - dovoljno je pažljivo promatrati, upute uvijek dolaze kada si spreman... - čovjek ima dva velika problema: prvi

s grozdovima, a s desne hrastove grančice sa žirom. čovjekovu dušu, hrast (cer) je simbol postojanosti iz kojega izvire ime Cernik i dugovječnost kao što je i "Tomislav ".

ne postoji. Isto povezuju s činjenicom kako sama hebrejska riječ nephesh označava dušu, a znači također i ' ' život ' ' ( čovjekovu bit). Riječ se koristila za životinje (Post 1,20 - 24) i čovjeka kao cijelu osobu (Jš 2,13; Post 21,23). Bitno je

, čelo naborano, obrve kao namrštene, ponekad ruke sklopljene, no ne kao u molitvi, nego kao da baš one čvrsto drže tu čovjekovu muku, kao da je sva u njima stisnuta i skupljena, a cijelo tijelo nagnuto naprijed, potpuno naklonjeno prema

duhanskog dima, a da ipak o tome niti što znaju, niti što sama mogu učiniti za svoju zaštitu. čovjekovu životu, odmah poslije obitelji, zauzima škola. Ulaskom u školu dijete prvi puta stupa u širu, organiziranu socijalnu

iz prve godine pontifikata Benedikta XVI., a najčešće teme ove antologije su vjera u Boga, središnje mjesto Isusa u čovjekovu životu, ljubav koja nam je dana i koju čovjek mora pretvoriti u sebedarje te trpljenje, svetost, vjerski odgoj

Ćurćin u kojem bosančica poput ponornice ponire u provaliju duboke perspektive. Ovaj prikaz kao da upozorava na bitnu čovjekovu svijest i potrebu za istraživanjem prošlosti, preko koje traži ishodište svojih predaka, proteklo iskustvo, svoj

pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio "(154).

. Zapravo, ono što smo definirali kao "čežnja za Bogom" nije potpuno iščezla i još se i danas, na mnogo načina, očituje u čovjekovu srcu. Čovjek u svojoj čežnji stremi uvijek određenim konkretnim dobrima, koja su često sve drugo samo ne duhovna, no