vlastite teorije utemeljili na nekoj psihoanalitičkoj osnovi. Baudrillard , Derrida, Feral i nekoilicina poststrukturalista, kod kojih je radikalni skepticizam sumnjičav ili osporavajući

u ljubavi, vjeri, poslu, obrazovanju konformisti koji su spremni platiti ovu ili onu uslugu. To je ono što Jean Baudrillard naziva ' ' hiperkonformizmom ' '. Suvremena potrošačka društva kreću se u smjeru jednoobraznosti i disperzije

većine današnjih dramatičara, u kojih je sve eksplicitno, sve vidljivo i vrištavo, gdje je (kako to u novom eseju piše Baudrillard ) sve virtualno i eksperimentalno do banalnosti, u Williamsa sve je uronjeno u bogato dramsko i suspenzivno tkanje,

tranzicijske godine, a ulazak u novo tisućljeće više nego na iluziju kraja svijeta i histeriziranje milenija (Jean Baudrillard ) vrtloži se oko urgentnih pitanja lokalnih a onda i globalnih patologija neoliberalne društveno-političke

večeri nakon što su zamrle i posljednje vatre oko krumpira... (Heidegger, Porijeklo umjetničkog djela) Baudrillard : Čitava industrijska mašinerija svijeta našla se estetiziranom, sva beznačajnost svijeta transfiguriranom kroz

ničega osim svete crkve slike. Sve je prebačeno u područje estetskog, svijet je estetiziran od vrha do dna. BAUDRILLARDU

sam pisao o onom korozivnom procesu koji nagriza, slabi stvarnost, čineći ju teško razlučivom od fikcije, a koji je Baudrillard historizirao pomoću stupnjeva simulakruma: a) kada je slika imitacija zbilje, ali bez ambicije na toliku savršenost

i TV-a, međusobnog utjecaja i ispreplitanja snažni su i nedvojbeni, bez obzira na to jesu li pozitivni ili negativni, a Baudrillard i McLuhan su tajnu vezu za sva vremena okitili prekrasnim intelektualnim prstenom svojim teorijama. I Lech Walesa je

. Njegovi tekstovi o seksualnosti nisu ni izbliza tako zanimljivi kao tekstovi jednoga Battaillea, Foucaulta ili Baudrillarda . Igor Mandić zapravo je najerotičniji i najzanimljiviji na onom mjestu gdje je naizgled najviše sublimiran a to je

se da realno nije baš tako lako opipljivo i da za svakoga znači nešto drugo. Bližimo se fazi raspršivanja, prema Baudrillardu , radijalnog udaljavanja od središta ili zatupljujućega monotonog pulsiranja uvijek istog. No, možda podjela na

je kolonizirao njegovu maštu. Baudrillard naziva« bijelom opscenošću », ne krije se tajnovito središte, skriveno ezoterično i vječno značenjo, ono Mishijevo«

jedna njegova izjava nije bila citirana površnojersu se na njih referirali i mislioci poput Marshala McLuhana i Jeana Baudrillarda .

isti. Istina je da je taj visoko medijatizirani ekstremni transhistoristički fenomen kako ga voli nazivati filozof Baudrillard zaista epohalno zapečatio stanje duha i svjetsku javnost, kada je šokirano i pasivno gledala kako se poznati Twin

i permanentne izloženosti u ime nove postmodernističke mantre transparentnosti, ta bijela opscenost kako je naziva Baudrillard ,, a i dobro je viđeno sve reći, sve otkriti, licitirati s ukusima i koje kakvim idejama u ime tzv. individualne

i suptilnoj umjetnosti zavođenja. Istina je, u XX je stoljeću to područje nekako u sumraku, o čemu raspravlja Jean Baudrillard u knjizi« O zavođenju ». Prema njemu, posrijedi je prije preobrazba nego zbiljsko iščezavanje zavođenja. Zavođenje