veli: Da je upitamo. / Treći veli: Da je obljubimo. / Al govori lijepa djevojka: / Prođte me se tri mlada bećara; / Ja sam kćerca cara čestitoga, / A sestrica paše Bosanskoga, / Vjerna ljuba zmaja ognjenoga; / Pak proleće preko ravna polja, / Kako
od njih govori: kćercu za milost; dva kao dva stara svata; dva kao dva zastave; dva kao dva prvijenca; dva kao dva djevera; jedan dobar i pošten
ni mise, neg u kolo onako i ide, koje majke čak do kola slide, jer ne mogu kod kuće siditi, neg bi rade u kolu viditi, kako kćerce s dragim poskakuju i kakve li pismice pivaju. Kada kolo igra polagano, onda majka ustane lagano pak na kćeri namišta
medeni, voda i mlijeko slatko pitje; a od zlata čaše izbrane, slatke piće u kih stoje, ruke bijele i snježane milostive kćerce svoje. Dobri ovako starac traje najpokonjih dana dio, ki od dvanaes sinova je čestit otac nekad bio. Ali njemu smrt
, od ke slovu svud kriposti, svijetlo ufanje ćaćka slijepa i štapak je u starosti. Mile unuke on viditi želi od drage kćerce ove i u njih opet ponoviti sebe i mrtve sve sinove. Ali je zaman da itko sada nje lipotu dvori mnogu, zašto djevstvo ona
mnogu, zašto djevstvo ona mlada zavjetova višnjem Bogu. Mudri ćaćko s biljeg veće pozna ovu nje odluku i, što obljubit kćerca neće vjerenika, ćuti muku. Nu u sebi opet sudi da od djetinjstva plaha ishodi taj nje miso, s koje žudi da dni tako sama
svu nezgodu i naš teški jad nemili: s očima smo i slobodu slatku i dragu izgubili. Carica nas, majko draga, sestra naša, kćerca tvoja, prid Muratom ne pomaga, komu ljubi bit dostoja; pače i ona, vajmeh, ista, da nam kuću iskorijepi, vrlom caru na
od zetovih tako ruka sačuva se despot, komu ja sam unuk od unuka; i od našega svega traga ne nahodi nitko se ini razni ova kćerca draga, ka je razgovor moj jedini ". Ko ču ovo crnac, skide zlatnu mahramu iza pasa, Sunčanici ter otide i u način ju blag
ki ju hvata golubica jakno bijela crnom orlu iz nokata. Ali Ljubdrag, u sljepilu tužni starac nad sve ine, čuvši grabit kćercu milu uhiti se za sjedine, i ne ufajuć da ju obrani, zaupi u glas pun žalosti: "Na ovo li me, jaoh, dohrani, teška i trudna ma
ima i kolijepke i grobnice? Ti me sada sasma ovako slijepa starca još pokosi, čim se moje dobro svako, ma jedihna kćerca odnosi. O ma kćerce - Nije je, nije - Sunčanico, kćerce mlada, tvoj sunčani ures gdi je? Jaoh, tko mi te grabi sada? Ozovi
, kćerce mila, u koj meni i sinovi su i vladanje i od oči vid žuđeni "Starac Ljubdrag tuži ovako: ali što mu toj pomaga? S kćercom mu se veće odmako podaleko crni aga. Sunčanica sprva od straha učini se mrazna stijena, blijeda, nijema, bez uzdaha,
? Sinoćka sam omrknula ja u ćaćka kći jedina, a jutros sam osvanula u crnoga Arapina. Komu, ćaćko mili, komu jedihna te kćerca ostavi ka je životu trudnu tvomu sveđ nosila pokoj pravi? Ah, čijeme ćeš jade i smeće teške tvoje samiriti? Ko li ti će
. Sred tamnice tim smrknute junak, željan bijela danka, muke, trude, jade ljute, sva zla trpi bez pristanka. Nu pašina kćerca ino u stravljenoj duši ćuti: gine, dobro nje jedino da ne bude poginuti. Moja lijepa bratučeda od milosti suze liva: u
, I ne znamo gde da ga sahranimo, Apsana se mnogo mnogo usmrdela, "Što pričaju, Kralj im ne veruje, No poziva svoju milu kćercu , Ključeve je kćerci doturio, I ovako devojci rekao: "Sići malo u crnu tamnicu, I pogledaj šta se tamo radi" S ključevima
za kćer ti na glasu, Baš je dobra da mi bude žena, Pošalji je čim pismo dobiješ, A rok ti je tri nedelje dana, Ili ćeš mi svoju kćercu dati, Ili ćeš mi na megdan izaći, Ili ću ti sam u kulu doći, Da ti glavu sa ramena skinem, I kćer ću ti, starče ugrabiti,