kaže da je svemoćno. Kao u onom poznatom delu iz Ničeove Vesele nauke, gde se kaže da je Bog mrtav, ali da
), koja se direktno vezuje za ljubavni događaj u Ničeovoj kući, dovodi do kulminacije u sceni,
sentimentu nipodaštavanja. U pomenutom Ničeovom resantimanu mizantropija počinje optužbom:
decembra, 1936. godine. Ničeovom gledištu o hrišćanstvu kao moralu robova,
i navešćuje humanističku mogućnost morala. Ničeova kritika morala pomoću koga moćni drže u
Priča se da je Vagner plakao od sreće dok je čitao Ničeovo Rođenje tragedije konačno meni neko ravan
. Vatimo u Kraju moderne navodi iskaz iz Ničeovog pisma Burkhartu: "U meni su zapravo sva imena
postmoderniteta o kojoj je ovde reč (ludilo u Ničeovom slučaju ima značenje postistorijskog gesta,
potom Šopenhauerovom metafizikom smrti, kao i Ničeovom kritikom hrišćanstva. U Manovom
modernizma, kao nadmoćna protivteža Ničeovoj ezoteričnoj literaturi i Ničeovoj
i preteranim izjavama. To postoji i u drugim Ničeovim delima, naročito iz te, poslednje godine
na samopredstavljački karakter te neobične Ničeove intelektualne autobiografije koju je na kraju
metaforično, kao manje ili više dopadljiv stil Ničeov , da iz pisama iz istih tih dana, a i s obzirom na
su sve jasniji i sve češći neosporni simptomi Ničeove euforije, takođe shvatili samo metaforično,
, koje je, međutim, stvarno. Pomerene Ničeove predstave, tada, i njegova sumanuta tumačenja