Pivi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović, Vukoman Vuinović i knez Jovan Tadić i Vučić Kulić i Petar Kujundžić i Mićan Golianin. [ 87 ]
to što se bude pričalo biti istinito: Istiniti zulum Simeuna Đaka. A to je i u pripoveci i na ovaj način "raspravljeno ": Mićan , koji preuzima pripovedanje na sebe, saopštava kako je u pređašnjem pričanju Simeun "udar o ustranu" ali će on da to
, pa čojek ne zna kako će... Zaboravi ' se A davno je, braćo, i bila ukopacija... Mićan i sjarnu jedan ugarčić. - ljudi, bojim se, da neće zagorjeti? - De-de, Simeune, što si stao? Pripovijedaj da vidimo šta
ugarčić. - ljudi, bojim se, da neće zagorjeti? - De-de, Simeune, što si stao? Pripovijedaj da vidimo šta će biti, - veli Mićan i pruži mu opet punu čašu bašice.
uzja ' ' ata i zavitla ' sabljetinom: "Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice" - pa obodo ' đogu niz Kotare Ravne. Mićane , natoči mi jednu, post joj njezin, da razbijem stare derte
pa ako stoji, dobro i jest; a ako se vrti, nek ' se vrti. Šta ću mu ja? Ništa mu ja ne znam, da prostite, ko neka stvar kantaru. Mićan pregleda još jedanput kotao. Kad nađe da je sve u redu, ogrnu haljinu, sjede pred vatru, izvadi lulu, pa napuni. - Ono nam
još jedanput kotao. Kad nađe da je sve u redu, ogrnu haljinu, sjede pred vatru, izvadi lulu, pa napuni. - Ono nam je, - veli Mićan , pa se sagnu da metne ugljen na lulu - ono nam je maloprije pričo Simeun kakav je zulum počinio u Majdanu. Mlogo je, bog i
moji, ja bi ' reko da je tome rakija najviše kriva. Mićan .
, sram ga i stid bilo Kristova lišca I to mi je vladika i jedan Kristov svještenik - viknu majstor Glišo i prezrivo pljunu. Mićan ih pogleda mrko, debelo, pa mirno, kao s nekom tugom nastavi:
, dršćući izumriješe u vrhovima četvrtastog zvonika i oblo svedenog kubeta. Mićan kao da ga nešto za srce ujede i ustade sa stoca.
... Ne da nam se spavati... te dođosmo da... - zapleće jezikom otac Sopronija. Mićan i poodmače mu svoj stolac da sjedne. - Maloprije nam se ne ' otice prosu kom, pa je, prošćeš, mokra.
naše svete ćabe? - reče vrlo meko, gotovo pobožno, otac Sopronija i sjede na prag od podruma. - Ja najvolim na pragu... Mićan im, i njemu i ocu Soproniji, natoči po čašu rakije. Sletiše sa sviju strana Simeuna da im pripovjedi kako je dijelio
. Uli ' - de mu, Mićane, jednu čašu. Mićan i poče točiti. - Jadan li sam i kukavan, kako ću šjutra starješini izići na oči
" - "Za mnom, braćo" Vrisnu ' ja ko... Mićan i uhvati ga za rukav, jer se bijaše u pričanju toliko zanio da bi udario u jurišu posred kotla da ga ne zaustaviše. Simeun
, srpski običaj - dodade i pogleda u mrak. Mićan zaprepašćeno. - Jeste li vi pri sebi? Je li to ikad bilo na ' voj zemlji otkad je sunca da se pije za spomen i pokoj duše živom