unitarističkoga hibridnog jezika, kojeg su u razdoblju komunističke diktature centralističke vlasti nazivale srpskohrvatskim . Nedavno je pak tajni svjedok Haaškoga suda Stjepan Mesić izjavio beogradskim medijima kako bi hrvatski

svojih posljenjih trenutaka. Uspjesno podijelio nacionalne i plemenske torove, dobacivsi ih na glodanje dolazecim srpskohrvatskim nacionalistickim nemanima.

i ponašaju u prometu. srpskohrvatskim programom uništavanja hrvatskog govora i pisma.

ova potonja u potpunosti na kraju istisne ovu prvu jugoslavensku, a sada imamo opet obratnu situaciju da se određenim srpskohrvatskim ili jednostavno srpskim oblicima i pravilima nastoji istisnuti hrvatske. Zašto? Zar mi ne živimo u hrvatskoj državi a

da jezičnu različitost naglašava strana, koja je do jučer grčevito inzistirala da Hrvati i Srbi govore istim, srpskohrvatskim " jezikom, a stvarnostno diplomatski i međunarodno prakticiranim srpskim jezikom. O tome svjedoče tekstovi u

Tannocka, da nema smisla trošiti novce na prevođenja na hrvatski, srpski i bosanski jezik, jer svi govore jednim, srpskohrvatskim " jezikom. Prema tome, neupitno je riječ o zlorabi pismovnih razlika, zbog čega je preporučljiv oprez. Na to sam već

jednim jezikom (samo u leksiku?) i to ne treba posebno dokazivati znajući da se jezik zvalo hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim . unatoč jasnoći situacije proučit ću knjigu stjepana babića: Hrvanja hrvatskoga: u koštacu sa srpskim i u klinču s

svojim imenom, koliko god bio sličan nekom drugom jeziku. A Pofuku svejedno hoćemo li jezik zvati hrvatskim, srpskim, srpskohrvatskim , hrvatskosrpskim, srpsko-hrvatskim, hrvatsko-srpskim. glavno da se razumijemo. U Istri se razumiju Talijani i

iz Zagreba. srpskohrvatskim orgijama nije kraj. Dapače, čini mi se da smo tek na početku otvorenog medijskog rata za novu srboslaviju. Tek sada

na svim se jezičnim razinama razlikuje od srpskoga tako da se nikada nije moglo niti se danas može govoriti i pisati » srpskohrvatskim « (»hrvatskosrpskim«) jezikom, jer on kao konkretan jezik nikada nije ni postojao niti danas postoji, nego se

velik broj, oko 25 % Srba i Hrvata svoj materinski jezik naziva jugoslavenskim. Međutim dok Srbi obično jezik nazivaju srpskohrvatskim (samo nekolicina ga nazivaju srpskim), Hrvati svoj materinski jezik uglavnom nazivaju hrvatskim, a ne

(samo nekolicina ga nazivaju srpskim), Hrvati svoj materinski jezik uglavnom nazivaju hrvatskim, a ne srpskohrvatskim ili hrvatskim ili srpskim.« (usp. str. 142). Takva razlika u pogledima na svoj materinski jezik među Jugoslavenima u

drukčije objasniti činjenicu da za prvih desetak godina bavljenja hrvatskim jezikom nije pokušavala da ga proglasi srpskohrvatskim ? Čovjek bi očekivao da se njen bunt protiv \ "pogrešnog \" naziva hrvatskog jezika javi baš u mlađim danima, a ne tek kad

vernakularu - a što je teza koja potječe još iz doba rane slavistike Dobrovskog i Šafařika. Ukratko - hrvatski jezik sa« srpskohrvatskim »nema što dobiti, a može samo izgubiti; srpski jezik može dosta dobiti, iako u praksi može i izgubiti, poglavito u

», neki još od razdoblja između dva rata, no većina je djelovala u doba SFRJ. Najpoznatiji slavisti koji su se bavili« srpskohrvatskim », hrvatskim ili srpskim, srpskim, hrvatskim i sl. bijahu: Arturo Cronia, Gerhard Nelkowsky, Kenneth Naylor, Roger