gonjaše hrišćane, u Siciliji življaše dvanaestogodišnji dečak, po imenu Vit, sin visokorodnog i bogatog građanina Gilasa . Gilas beše neznabožac; a njegov sin, blaženi Vit, u detinjstvu svom prosvećen s neba čudesnom blagodaću Svetoga Duha
hrišćane, u Siciliji življaše dvanaestogodišnji dečak, po imenu Vit, sin visokorodnog i bogatog građanina Gilasa . Gilas beše neznabožac; a njegov sin, blaženi Vit, u detinjstvu svom prosvećen s neba čudesnom blagodaću Svetoga Duha ,
? Ako dakle hoćeš da ga imaš zdrava i čitava, ti se onda postaraj da ga odvratiš od tog bezumlja. Vrativši se kući , Gilas stade savetovati sina da ne ostavlja drevne jelinske službe koje se vrše bogovima njihovim. A blaženi dečko Vit
ako za to dozna knez. - A dečko, bijen, odgovaraše: Hristos me nauči, kome sam ja sluga, a gneva se kneževog ne bojim. Tada Gilas dozva Vitovog vaspitača, koji se zvao Modest, i reče mu. Pazi da ovaj dečko nikada ne spominje Hrista u rečima svojim. -
, zajedno sa mnom poklonio Njemu Jer On i jeste Hristos, Sin Boga živoga, Jagnje Božije koje uzima na sebe grehe sveta. - Gilas na to reče: Ja znam da je taj Hristos, koga ti nazivaš Bogom, po naredbi Pilata u Judeji bio bijen, i na krsnu smrt osuđen i
slugu. - Sveti dečak odgovori: Tako je, oče, kao što kažeš; ali u toj stvari ima jedna velika i predivna i sveta tajna . Gilas reče: Istinski rasuđujući, tačnije bi bilo nazvati tu stvar kaznom a ne tajnom. Blaženi odgovori: Oče, saslušaj me
jeste naše spasenje; i znaj, da me od ljubavi k Njemu niko nikada nikakvim mukama rastaviti ne može. - Posle ovih reči Gilas prekide razgovor, pateći u srcu svom zbog sina. Blagodaću Božjom, koja življaše u blaženom dečaku, činjahu se mnoga
: Ja neću da se klanjam demonima, niti da poštujem kamene i drvene idole, jer imam živoga Boga kome služi duša moja. Tada Gilas , otac svetoga dečaka, sa velikim plačem zavapi k rođacima i poznanicima svojim, govoreći: Ridajte samnom ,
rekavši mu: Uzmi sina svog i vodi doma, i usavetuj ga da bogovima prinese žrtvu, da ne bi poginuo. Odvevši sina svog doma , Gilas ga mnogim laskama mamljaše u svoje bezbožje: priređivaše gozbe, dovođaše pevačke horove; pred Vitom svirahu na
s očima neprestano uperenim k nebu, on iz dna srca uzdisaše i govoraše: Bože moj, ne prezri srce skrušeno i smireno Potom Gilas naredi da se za njegovog sina spremi ložnica; on je najbogatije udesi: zidove okiti zlatotkanim zastorima, pod zastre
, krilata kao orlovi, koja blistahu neizrecivom lepotom i pevahu: Svjat, svjat, svjat Gospod - Od tog silnog bleska Gilas odmah oslepe, jer imađaše nečiste oči, nedostojne da gledaju anđelsku svetlost, skrivenu na nebesima. Jer ovu
svoju molitvu on dodade: Ipak, Gospode, neka se izvrši ne moja volja nego Tvoja; i neka bude onako kako je ugodno Tebi A Gilas od silnih bolova u očima zapomagaše na sav glas: Avaj meni izgubih svetlost očiju mojih, i silni me bolovi muče - Svi
, plakahu tako, da se kuknjava njihova čula po susednim kućama, te na taj način ceo grad ubrzo saznade šta se dogodilo Gilasu . I odmah počeše dolaziti mnoga domu njegovom; hitno dođe i sam knez Valerijan. Ugledavši Gilasa slepa gde ga sluge
šta se dogodilo Gilasu. I odmah počeše dolaziti mnoga domu njegovom; hitno dođe i sam knez Valerijan. Ugledavši Gilasa slepa gde ga sluge pridržavaju a on jauče od bola, Valerijan upita kako je oslepeo. Gilas mu odgovori: U ložnici sina mog
knez Valerijan. Ugledavši Gilasa slepa gde ga sluge pridržavaju a on jauče od bola, Valerijan upita kako je oslepeo . Gilas mu odgovori: U ložnici sina mog videh bogove krilate; oči im behu kao zvezde, a izgled kao munja; ne podnevši blesak