ono što joj sledi) dotada njegjezičkog i kulturnog nasleđa Srpskog naroda. Dolazak ruskih učitelja, uvođenje ruskoslovenskog jezika u bogosluženje, zamenjivanje ikonopisa dotadanjih "bogomaza ", kako su od vremena arsenija IV Šakabente
" bolesna lupetanja baš kao i Vukova krivica za sve.. pa najbolje da smo nastavili da govorimo uvezeni novokomponovani ruskoslovenski koji tek niko živ ne razume, ili da smo uveli piroćanski kao književni standard...
ulančan sled izvora, koje autor jedva uspeva da komentariše. Rajićeva istorija doživela je pre izlaska mnoge retuše ( ruskoslovenski jezik izdavač Stefan Novaković je pretvorio u slaveno-serbski, a Rajić je u spis uneo prosvetiteljski retuš sa
izrazom slavenosrpski. U djelima pisaca slavenosrpskog perioda4 uobičajeno je bilo istovremeno prisustvo osobina ruskoslovenskog jezika i narodnog koji je bio u osnovici maternjeg jezika odgovarajućeg pisca5 čak u jednom istom tekstu odnosno
delo posvećeno, od čitalačke publike kojoj je to delo namenjeno, od pisca i njegovog odnosa prema upotrebi narodnih i ruskoslovenskih jezičkih crta i sl. (Mladenović 1977:157).
kao statičnu vrednost već kao dinamičnu strukturu koja se menjala i evoluirala od strukture u čijoj je osnovi bio ruskoslovenski sistem sa kojim su se mešali elementi srpskog regionalnog vernakulara na gotovo svim nivoima jezičkog sistema, do
sa određenim elementima, uglavnom iz periferne jezičke strukture (pre svega iz leksičkog sistema), koji su bili ruskoslovenske provenijencije takozvani ' slavenizmi ' (Subotić 2004:164).
' slavenizmi ' (Subotić 2004:164). ruskoslovenskih i srpskih elemenata, još uvek i pravih ruskih. Za razliku od ruskog književnog jezika, u kojem je mešavina tokom više
čija se gramatika ne može napisati. U njemu je u načelu bilo moguće sve što postoji u najmanje dva druga jezika, srpskom i ruskoslovenskom , eventualno još i u trećem, ruskom. Umesto gramatike, adekvatan način prikazivanja stvarnosti ovog jezika je
; pisati slavenski značilo bi vraćati se ' raku podobno ' (Ivić 1998:170). Ipak, Solarić nije mogao izbeći mnogobrojne ruskoslovenske reči, koje su sačinjavale bitan i nezaobilazan deo leksičkog blaga književnog jezika, te on ima nanosa iz crkvenog
Matice srpske za 1831.... Jezik u tim delima varira uglavnom u granicama tadašnjeg književnog jezika. Najviše ruskoslovenskih elemenata ima kod Solarića... i kod Vidakovića "(Ivić 1998:205). Ista ova konstatacija o Solarićevoj gramatici
, primetьe vlastelьski (Mrkalj 1810: Predislovoe). Poznato je da se pravopis u slavenosrpskoj epohi oslanja na ruskoslovenska rešenja i određuje se u literaturi kao istorijski, etimološki (korenski) ili morfonološki (Milanović 2004:97), te
sa pojmom srpski (Milanović 2004:96). Prema tome, Solarić u navedenom citatu govori o nekorisnosti slavenskog tj. ruskoslovenskog jezika, a ne slavenosrpskog.
slavenskog tj. ruskoslovenskog jezika, a ne slavenosrpskog. ruskoslovenskog ) jezika kod Srba: U svojoj knjizi Pominak knjižeski (Venecija 1810, 66 68) govoreći o neophodnosti duhovnog
jeziku. Tu je Solarić potpuno u pravu, sasvim je u duhu i toku doba u kojem piše ove redove. To je bilo vreme kada je ruskoslovenski (slavenski) jezik već uveliko bio ograničen na crkvenu upotrebu, tako da je slavenosrpski ' pokrivao ' ostale oblasti